Prostor Nacionalnog parka Plitvička jezera dio je Dinarskog krškog područja koje karakterizira karbonatna geološka podloga, brojne krške forme, rijetke pojave površinskih tokova, te izražena veza površina-podzemlje kroz brojne pukotine. Obilje vode i stvaranje jezera u takvom kraju iznimna je i dragocjena pojava.
Važnu ulogu u cijelom sustavu ima sabirno područje koje jezera opskrbljuje vodom. Izrazito je propusno sa brojnim podzemnim (spilje i jame) i površinskim krškim oblicima (vrtače ili ponikve i polja), ali siromašno površinskim tokovima. Vapnenački vrhovi se izdižu upravo u tom području, kao i najviši - Seliški vrh, 1279 m. Nakon puta kroz podzemlje voda nailazi na prepreku - nepropusnu stijenu uz koju istječe na površinu tvoreći mnogobrojne potoke, koji obogaćuju jezera. Najvažniji su izvori Crne i Bijele rijeke. Na nepropusnoj podlozi nastala su Gornja jezera: Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Burgeti i najveće plitvičko jezero – Kozjak. Donja jezera: Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića Brod, kanjonski udubljena u vapnenačku podlogu, dio su propusnog područja, gdje voda ponire i gubi se kroz brojne pukotine u podzemlje. Na površini između isprepletene mreže brojnih udubljenja zvanih vrtače, kao “tornjići”, strše vapnenački blokovi.
Voda potoka Plitvice spuštajući se preko stijene visoke 78 m i tvoreći amfiteatar Velikog slapa najvišeg slapa u Hrvatskoj, zajedno s vodom jezera tvori slapište Sastavke kojima započinje rijeka Korana.
Voda je element koji, uz tektonske pokrete u prošlosti, nastavlja mehaničkom i kemijskom snagom modelirati plitvički reljef.
Kemijski sastav krške podloge – vapnenca i dolomita, razlogom je što su vode Plitvičkih jezera bogate otopljenim kalcijevim karbonatom. Prolazeći kroz površinski sloj tla, kišnica apsorbira ugljični dioksid te tako nastaje blaga, ugljična kiselina. Korozivnim djelovanjem, kiselina otapa vapnenac i dolomit te se na taj način mineralizira i postaje prezasićena kalcijevim i magnezijevim bikarbonatom. Izbijanjem takve vode na površinu i rasprskavanjem njenih kapljica, veliki dio vode isparava, a kalcijev karbonat kristalizira u obliku sitnih kristalića, koji se talože u vodi i grade barijere.
Voda prezasićena kalcijevim karbonatom, jedan je od uvjeta za nastanak SEDRE. Ona nastaje na izdancima mahovina, gdje žive milijuni algi i bakterija, koje luče sluz, na koju se lijepe kristalići kalcita i pretvaraju u “živi kamen”. Najčešća mahovina, koja prekriva strme i okomite sedrene barijere, a sudjeluje u stvaranju sedre je Cratoneuron comutataum. Ona brzo “okamenjuje”, a izgled mahovine ostaje dobro očuvan u sedri. Na mirnijim mjestima, vodena mahovina, Bryum pseudotriquetrum stvara sedru “brijumskog tip”. Ovom tipu pripada sedra koja izgrađuje Sastavke.
Znameniti istraživač, koji je izučavao proces stvaranja sedre Plitvičkih jezera bio je akademink IVO PEVALEK. On je 1926. godine zapisao: “Suština Plitvičkih jezera leži u sedri i sedrotvornom bilju i to algama i mahovinama...”. Stoga je osnovni fenomen i uvjet opstanka Plitvičkih jezera, neprekidno stvaranje fitogene sedre.