Umjesto pisanja novog teksta koji bi čitatelju ponudio već poznate podatke o puno puta opisanom Velebitu, prilažemo citat iz knjige „Biljni svijet Velebita“ autora akademika Sergeja Forenbachera. Riječi su to izvrsnog poznavatelja i posjetitelja Velebita, koji je svoje znanje, iskustvo i doživljaje brojnih posjeta osebujnom svijetu Velebita, pretočio u svima nam korisne, u potpunosti upotrebljive i poučne knjige.
„Kako nam kazuju geografski, orografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici, u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikva, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu gotovo 1700 m (Mali Rajinac 1699 m), u srednjem dijelu više od 1600 m (Šatorina 1624 m, Ograđenik 1604 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1700 do 1758 m (Babin vrh 1723 m, Vaganski vrh 1757 m, Segestin 1715 m, Malovan 1709 m, Sveto brdo 1751 m).
Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8 000m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme, a hrbat širok. Primorska padina, kojom se spušta do mora, mnogo je viša od kopnene padine. Visinska razlika primorske padine od mora do najnižeg prijevoja iznosi oko 700 m, a do najvišeg vrha čak 1757 m. S kopnene strane Velebit se samo 150 do 1150 m uzdiže iznad ličke visoravni, jer ona već leži na nadmorskoj visini oko 500 do 600 m. Obje se padine međusobno bitno razlikuju i izgledom. Primorska je padina vrlo krševita i gola, mjestimično poput Mjesečeva krajolika, sive ili žućkastosive boje, prošarana sitnim zelenilom. Kopnena padina, iako strma, doima se pitomija, gotovo je sva obrasla šumom, pa je tamnozelene boje.
Za primorsku padinu karakteristične su dvije više ili manje izrazite, uzdužne terase (podgorska zaravan i uzdužna primorska terasa), koje se poput stepenica prostiru uzduž cijelog velebitskog masiva.“
Klima
Klima na Velebitu drastično varira na malim udaljenostima (10 km ) od submediteranske klime u velebitskom kanalu do planinske klime na ogoljelim vrhovima Velebita te kontinentalne klime Ličke visoravni.
Znatne su i mikroklimatske razlike između pojedinih dijelova Velebita, ali i one nastale zbog reljefnih specifičnosti (vrtače, doci, uvale, hrbtovi, glavice velebitskih vrhova).
Za područje parka prirode karakteristična je složenost padalinskih prilika . Prosječna godišnja količina padalina na vršnom dijelu Velebita je iznad 3000 mm , od čega najviše pada na izloženom području južnog Velebita (1200 – 3000 mm ). Količina padalina se smanjuje od jugoistoka prema sjeverozapadu. Više padalina pada na rubnom ličkom prostoru (1884 mm ) nego na primorskoj velebitskoj padini (1188 mm ). Gotovo 2/3 količine padalina izluči se u zimskoj polovici godine. Moguća su lokalna odstupanja uvjetovana reljefom i visinom.
Zbog miješanja različito zagrijanih zračnih masa u graničnom području Velebita između primorja i unutrašnjosti karakteristična je pojava relativno velikog broja dana s maglom (187 dana godišnje) za područje vršnog dijela velebitskog masiva.
Cjelokupan planinski prostor Velebita izložen je snažnom utjecaju vjetrova koji nerijetko dostižu orkansku jačinu. Primorska velebitska padina i podgorje često su izloženi udarima bure (osobito zimi), čija olujna snaga posebno dolazi do izražaja na planinskim prijevojima.
Na području Velebita vrlo je velik raspon broja dana sa snježnim pokrivačem višim od 30 cm . Na primorskoj padini Velebita je gotovo zanemariv, dok na vršnom području Sjevernog Velebita iznosi oko 70 dana godišnje, a na području Južnog Velebita, na njegovom najvišem dijelu i preko 100 dana godišnje. Na ličkoj padini Velebita snježni pokrivač zna trajati 20 – 40 dana.
Lokacije
Brdski masiv Velebita poprečno je raščlanjen prirodnim prijevojima koji kopneno podnožje Velebita spajaju s primorjem. Njima od davnine prolaze putovi i ceste, a najvažiji su: Vratnik (698 m) Oltari (950 m) Alan (1412 m) Stara vrata (927 m) kod Baških Oštarija, Mali Halan (1045 m) i Prezid (778 m).
Najznačajniji je među njima oštarijski prijevoj, koji brdski masiv Velebita približno na sredini dijeli na dva dijela, pa se tako Velebit nekada i dijelio na sjeverni i južni Velebit.
Prema cestovnim prijelazima koji danas postoje, Velebit se može podijeliti na pet dijelova: - Senjsko bilo (od Vratnika do Oltara) - Sjeverni Velebit (od Oltara do Alana ) - srednji Velebit (od Velikog Alana do Baških Oštarija ) - južni Velebit (od oštarijskog prijevoja do Malog Halana ) - jugoistočni Velebit (od Malog Alana , preko Prezida do Zrmanje).
Međunarodna zaštita Velebita
Zbog velikog značaja za očuvanje biološke raznolikosti, još 1978. godine UNESCO je planinu Velebit uvrstio u međunarodnu mrežu rezervata biosfere u okviru programa „Čovjek i biosfera“ (MAB).
Unutar granica Republike Hrvatske, Velebit je do danas jedino područje koje je uključeno u spomenuti program.
Flora
Prema postojećim podacima na Velebitu su zabilježene 1854 biljne svojte, od kojih je 79 endema. Ovako veliki broj endemskih svojti razlog je što se Velebit često naziva „centrom endemizma“ ovih prostora.
Staništa od osobite važnosti za endemične svojte su stijene i točila (na zapadnoj padini Velebita), špilje, rijeke (Krupa i Zrmanja), te planinski travnjaci i pašnjaci.
Među endemima Velebita su – velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. Croatica), velebitski zvončić (Campanula velebitica), prozorski zvončić (Campanula fenestrellata) Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), velebitski klinčić (Dinthus velebiticus) ….
Velebit karakterizira i osebujna stjenjarska flora – ružičasti žednjak (Rhodiola rosea), planinska žutika (Berberis croatica), dvocvjetna ljubica (Viola biflora), okruglolisna kamenika (Saxifraga rotundifolia), osmerolatični drijas (Dryas octopetala), planinski runolist (Leontopodium alpinum) i dr.
U cjelini gledano, na Velebitu prevladavaju šumska staništa, a za očuvanje sveukupne biološke raznolikosti vrlo su važne planinske livade i pašnjaci koji ih presijecaju.
Najraširenija šumska zajednica brdskog vegetacijskog pojasa, šuma bukve s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvalae-Fagetum) rasprostranjena je na područjima ispod 900 metara. Na nadmorskim visinama iznad 800 metara prostiru se dinarske bukovo-jelove šume (Omphalodo- Fagetum).
Primorska bukova šuma s jasenskom šašikom (Seslerio autumnalis-Fagetum) rasprostanjena je na kamenitim platoima iznad 1000 m. U područjima nadmorskih visina od 1100 do 1650 metara, koji obilježava obilan snijeg, kratko vegetacijsko razdoblje i snažni vjetrovi, razvijene su pretplaninske šume bukve i gorskog javora (Polystycho lonchitis-fagetum) s karakteristično povijenim stablima, savijenim u donjem dijelu uslijed pritisaka dugotrajnog snijega.
Glavne krajobrazne značajke najviših predjela su ogoljele krške formacije koje se izmjenjuju sa šumskim dolinama i suhim travnjačkim površinama.
Fauna
Prema postojećim podacima na području Velebita do danas je zabilježeno
- 10 vrsta vodozemaca
- 26 vrsta gmazova
- 23 vrste sitnih sisavaca (kukcojeda i glodavaca)
- 23 vrste šišmiša
Velebit je područje rasprostranjenja svih triju velikih zvijeri – mrkog medvjeda (Ursus arctos ), vuka (Canis lupus ) i risa (Lynx lynx ), kao i obitavalište vidre (Lutra lutra ).
Velebit kao dinarsko krško područje, od iznimne je važnosti za vrste podzemnih staništa među kojima nalazimo 23 svojte endemične za Hrvatsku, a dio njih za Velebit.
U okviru izrade prijedloga mreže NATURA 2000, Ornitološki zavod HAZU je Velebit izdvojio kao ornitološko područje gdje populacije 18 vrsta ptica zadovoljavaju klasifikacijske kriterije za europsku mrežu NATURA 2000.
Na Velebitu se nalaze:
- najvažnije gnjezdilište vrtne strnadice (Emberiza hortulana) (1500-2500 parova)
- jedno od najvažnijih gnjezdilišta tetrijeba gluhana (Tetrao urogallus) u Hrvatskoj
- jedno od najvažnijih gnjezdilišta malog ćuka (Glaucidium passerinum) i planinskog ćuka (Aegolius funereus) te planinskog djetlića (Dendrocopus leucotos)
Ugroženost
- Velebit se nalazi u jednom od područja najveće erozije tla u Europi. Ovaj problem je osobito vidljiv u priobalnom dijelu rezervata biosfere.
- izostanak ili slabije iskorištavanje (ispaša i košnja) travnjaka (smanjeno ljudsko djelovanje) uvjetuje njihovu sukcesiju u smjeru odgovarajućih tipova šikara i šuma, što dovodi do gubitka biološke raznolikosti
- sve veći pritisci šumarstva, ali u dijelu izgradnje šumskih putova i cesta
- sve veći pritisci lova (krivolov, primjena netočnih podataka o brojnosti divljači)
- sve veći pritisci turizma
- sve veći pritisci cestovnog prometa
- sve veća eksploatacija vodnih resursa
- pojava nelegalnog sakupljanja biljnih vrsta i leptira
- širenje naselja, posebno u priobalnom dijelu, povećava mogućnost onečišćenja (korištenje područja Parka za odlaganje otpada), značajnih promjena izvornog krajobraza te oštećenja i zatrpavanja speleoloških objekata
Gospodarenje ovim područjem mora se pažljivo planirati uz sustavno praćenja biološke raznolikosti kako bi se osigurao najbolji omjer između korištenja zemljišta i očuvanja prirode.
Izvor: http://www.pp-velebit.hr